|
. . .
Svi koji su bili bliski poznanici ili prijatelji sada već
pokojnog Profesora (tako bi, pričalo se, Italijani u
novinama samo naveli “Profesor je rekao” i – cela Italija je
znala da se citiraju reči Profesora Aleksandra Nikolića,
koga su nazivali i Gvozdenim narednikom, Genijalnim
profesorom, Velikim magom i tsl.), znaju da je njega bilo
veoma teško i prosto nemoguće navesti da vodi stručne
razgovore, za novine ili bilo koji vid publikovanja tih
razgovora.Stariji čitaoci znaju da je “profa” bezbroj puta
odbijao svom
venčanom kumu Miloradu Sokoloviću, uredniku “Sporta”,bivšem
reprezentativcu i najpoznatijem novinaru među košarkašima,
da daje intervjue, te se Sokolović “hvaliio” da lakše dobija
intervjue od Predsednika FIBE Džonsa ili Bisnela nego od
svog kuma Ace Nikolića. . .
. . .
Moj poslednji razgovor sa sada pokojnim profesorom
Nikolićem, koga sam i ja
lično, naravno, veoma cenio, uredno zabeležen novinarskim
diktafonom, kao i svi moji razgovori sa ovde poznatim
trenerima, igračima i košarkaškim funkcionerima, zabeležen
je pre skoro 4 godine, ll.l2.l999. godine, jedan dan kasnije
od mog napred citiranog razgovora sa Draganom Kapičićem.
Profesor je tada tražio da mu, radi okončanja naših
ragovora, ”pismeno dostavim pitanja”, da bi on procenio na
koja od njih će rešiti da odgovori, a ja sam iz pristojnosti
pristao na to, ma da sam već bio delimično zadovoljan
odgovorima koje sam do tada od profesora uspeo da “izvučem”.
Budući da me je gotovo godinu dana pre tih naših razovora
jedan njegov bliski
prijatelj upzorio na to da je i pofesor pod stalnim lekaskim
nadzorom, kao i da njegova kćerka boluje od najteže bolesti,
naravno da sam bio krajnje obazriv i uzdržan u dogovorima
oko tih sastanaka i samih razgovora.
Pa ipak profesorov poznati temperament je nekoliko puta
“kresnuo” ne samo ironične nego i poprilično ljutite opaske
na moj račun. To sam, naravno, smerno otrpeo, kako priliči
jednom učeniku koji se nalazi pred nadaleko čuvenim
Profesorom , i tada velikim gospodinom Aleksandrom
Nikolićem.
Međutim, u tim razgovorima sam bio sve drugo osim bivši
smerni učenik.
Ali, to je dobro za košarku. . .
. . .
Mi, koji smo mnogo puta slušali profesorova predavanja, ili
koje je on na terenu, na treninzima, do granica izdržljvosti
muštrao, da bi svoje zamisli do tančina sproveo, siguran
sam, svi odreda, i dan- danas veoma cenimo taj Profesorov
temperament, tu nje govu stopostotnu predanost poslu i ideji
da sve što je zacrtao mora i treba da se izvede, izuči i
nauči i uvežba do perfekcije, do maksimalnih trenutnih
mogućnosti svakog sportiste koga on obučava. Mi znamo da je
u tome Profesor ostao neprevaziđen. . .
. . .
Pošto je gore navedenom rečenicom profesor Nikolić tako
efektno završio početak naših, rekao bih “slobodnih”
trenerskih razgovora o košarci, pravdajući se zamorom, što
je i bilo očigledno, kao i nedostatkom vremena, prošlo je
par meseci, za koje vreme sam otišao u Hrvatsku, na razgovor
sa gospodom Mirkom Novoselom i tek ustoličenim hrvatskim
selektorom Aleksandrom Petrovićem, prošlo je, dakle, dosta
vremena dok ponovo nisam uspeo da “ulovim” profesora
Aleksandra Nikolića za nastavak naših razgovora.
Ni sanjao nisam da će taj nastavak, koji se zbio 11.decembra
l999. na profesorovom Novom Beogradu, biti naš poslednji
razgovor.
Odmah posle pozdrava profesor mi je rekao: “Da Vam iskreno
kažem, ja nemam mnogo vremena. Nemam mnogo vremena ni u
narednih l0-15 dana. A druga stvar je: ja bih hteo da vi
meni napišete o čemu sve hoćete da razgovarate. Mi,
očigledno je da se ne slažemo. Naposletku, Vi ste
razgovarali sa našim dobrim, najboljim trenerima...
Da, tačno je profesore...
Moje mišljenje nije merodavno. Odnosno nije neophodno. Ima
svaki svoje...
Tačno je to, profesore, ali V ste svakako naš najveći
trener. Znate dobro da velika većina naših trenera želi uvek
da čuje i vaše mišljenje.
Pa, dobro. Ja sam Vam rekao da to gledam kompleksno.da ja
nisam čovek koji daje razgovore, stručne razgovore sa pet
rečenica. Prema tome...
Za trenutak sam se presekao. (Tako me je i Bata Đorđević
naterao kasnije da za njegovog Sašu donesem pismeno sroćena
pitanja!), ali sam hitro nastavio da povlađujem profesoru,
setivši se da mi je ta taktika pomogla pri pređašnjem
razgovoru sa ovim tako dragocenim sagovornikom.
Da, naravno profesore!
Ne možemo se nikako složiti i ja vremena za sate i sate
razovora nemam, jer su to dugačke teme.
Naravno da je tema kompleksna, široka, sve ja to razumem.
Ali, vdite, ja sam išao čak u Zagreb i razgovarao sam sa
Aleksandrom Petrovićem i, narano,sa Mirkom Novoselom...
Ma nema... Vi meni pet puta već spominjete Mirka Novosela.
Kakve veze imam ja sa Mirkom Novoselom? . . .
Detaljnije u knjizi . . .
[Pismo KS SCG] [Urgencija UO KS SCG] [Prepiska UO KS SCG] [Pismo 4.maj 2006.] [Pismo 24.maj 2006.] [Pismo 30.maj 2006.] [Pismo Bojiću 2006.] [Komentar o Đeliću] [Pismo Đeliću 2006.] [Pismo PRESS-u] [Napredak] [Pismo dijaspori] [Pisma predsednicima] [Mediokritetima] [Pismo M. Petroviću] [Pismo Grupi 7] [Pismo bivšem . . .] [Press-ova jalovina] [Stojanoviću i Bojiću] [Pismo Koštunici] [Pismo Simeunoviću] [Pismo od Srđevića] [Bojiću i Stojanoviću] [Pisma krajem 2006.] [Zaostala pisma] [Tekstovi o Coli] [Skupštini KSS] [Nepoznatoj gospodi] [6 pisama, leto 2007.] [Pismo Kaponji] [Uhapsili knjige] [Članci iz arhive] [Pre Kapičića u KSS] [Sajtovo pismo] [Svađa u KSS] [Pisma iz Press-a] |
• Home • • Sadržaj knjige • • Beleška o piscu • • Veštine objektivnosti • • Koš. inteligencija • • Lakoća kon. istine • • Milutin Luta Pavlović • • Nebojša Popović • • Aleksandar Nikolić • • Ranko Žeravica • • Mirko Novosel • • Svetislav Pešić • • Slobodan Ivković • • Zoran Moka Slavnić • • Bora Cenić • • Igor Rakočević • • Đorđe Andrijašević • • Aca Trica Petrović • • Dragan Kapičić • • Saša Stefanović • • Marin Sedlaček • • Igor Kokoškov • • Zlatna košarka • • 500 pisama • • Katalogizacija • • Komentar, Novi put • • Komentari o knjizi • • Knjiga utisaka 1 • • Knjiga utisaka 2 • • Kongres košarkaša •

Profesor Aca Nikolić






Profa, Pešić i Popović |